U Bijeljini je umro Momčilo Krasavac (95) penzionisani prosvjetni radnik, čije veliko djelo nije izblijedelo ni u najpoznijim godinama života, kao vrsnog pedagoga, komšije i sugrađanina.
Momčilo je preminuo samo šest dana nakon smrti svoje životne saputnice Radojke u 96. godini, inače vrsne učiteljice generacija Bijeljinaca i Semberca, pišu Večernje novosti.
– Prije samo nekoliko dana ispratili smo tetu na vječni počinak, a sada nas napušta stric koji je bio vezan za tetu koliko i ona za njega – rekli su nećaci Zićo Krasavac iz Runjana i Vladan Krasavac iz Šabac.
“Vidjeli smo koliko ga je pogodila tetkina smrt. Samo nekoliko mjeseci ranije proslavili su sedam desetljeća braka sa svojim divnim članovima obitelji”.
Bili su i ostat će, kako kažu susjedi Mira i Stevo Marković, “sjajan primjer skladnog, skladnog i bračnog para koji je kroz život pokazao da ljubav može sve”. S razlogom su, kažu, bili ponosni na svoje nasljednike kao i na njih.
“Oni su svijetli primjer našeg kvarta, grada i regije”, kazali su Markovići žaleći što se rastaju s ovo dvoje ljudi.
Sve do pred zimu Krasavci su bili itekako na nogama. Momčilo je često znao prošetati do grada, obići voćke, zaliti cvijeće, pripremiti mali vrt za povrće.
“Upoznali smo se u vozu između Tuzle i Doboja davne 1953. godine i od tada smo zajedno. Živimo skromno, ali srećno i zadovoljno”, posvjedočili su nedavno za “Novosti” i Radojka i Momčilo.
Supružnici Krasavac su cijeli svoj radni vijek posvetili obrazovanju i obrazovanju stanovništva u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata, u bosanskim brdima i dolinama, gdje su od jutra do sutra obrazovali brojne generacije djece i odraslih.
“Bila su to teška vremena, ali nismo se štedjeli, iskreno vjerujući da radimo za bolje sutra. Prve časove držala sam u okolini Doboja u vjerskim objektima, hladnim šupama i zadružnim domovima bez prozora. U zabačenim planinskim selima u Bosni vladala je bijeda i siromaštvo, a ti ljudi su nam bili zahvalni na svakom savjetu koji bi im olakšao teške živote”, kazala je. Radojkina je učiteljica.
Prisjetili su se da su “u njihovo doba” studenti imali slične uniforme, bluze i kapute, “koji su skrivali razliku između bogatijih i siromašnijih studenata”.
„Ljudi su, iako siromašni, bili pošteniji, učenici su poštovali svoje učitelje i usvajali ono što su oni učili, a nakon škole su se trudili da roditelji što prije izađu iz siromaštva. Momci su pomagali u polju, a djevojke su s bakama učile vezeti, plesti čarape, tkati ćilime… Već s osamnaest godina bile su spremne same krenuti u novi život, a danas je to sasvim drugačiji“, rekli su Radojka i Momčilo.
O skromnosti i poštenju ove obitelji najbolje govori Momčilova životna filozofija.
“Ne treba nikome zavidjeti, onaj tko ima više neka ide naprijed, a mi ćemo se boriti da ga slijedimo. Važno je da se čovjek nikada ne predaje, ni u poslu ni u bolesti”, rekao je Momčilo. “To je recept za dug život – blagost, skromnost i zadovoljstvo onim što imate…a da vam oči nisu gladne tuđeg…”
Učiteljica Radojka ostala je dosljedna u poštivanju tradicije i običaja koji su krasili građanske obitelji.
„Dobra je navika, a i lijep običaj, da se za svakoga tko vam uđe u kuću nađe kolač, komad štrudle i čaša soka, da se došljak malo okrijepi… Danas ti mladi ljudi Nemam vremena ni za obiteljski ručak, susjedovu kavu pod lipom, sve je u nekoj gužvi”, ispričala je nedavno učiteljica Radojka novinaru “Novosti”.
Momčilo će biti sahranjen u ponedjeljak na bijeljinskom groblju, pored svoje doživotne družice.
