Na današnji dan, prije 33 godine, u noći između 25. i 26. kolovoza 1992. godine, Sarajevo je ostalo bez jednog od svojih najvećih kulturnih simbola – Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u zgradi Vijećnice.
Granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske pogodile su impozantnu građevinu iz austrougarskog perioda, pretvarajući je u buktinju koja je gutala stoljeća znanja, znanosti i umjetnosti. U plamenu su nestala gotovo dva milijuna knjiga, časopisa, rukopisa i dokumenata – neprocjenjivi dio bosanskohercegovačkog i svjetskog naslijeđa. Među njima su bila i rijetka izdanja koja se više nikada neće moći povratiti.
Sarajlije su te noći svjedočile jednom od najmračnijih prizora u povijesti grada. Pokušavali su, goloruki i nezaštićeni, da spašavaju knjige iz vatre i dima, dok su snajperski hici i granate padali oko njih. Vijećnica, simbol multietničkog Sarajeva i raskršća civilizacija, pretvorena je u zgarište.
Paljevina nije bila samo čin ratnog razaranja, nego i pokušaj da se izbriše pamćenje jedne zemlje, njena kulturna i intelektualna vertikala. “Spaljivanje knjiga je pokušaj spaljivanja identiteta”, rečeno je kasnije u brojnim međunarodnim izvještajima koji su dokumentirali razmjere kulturnog genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini.
Obnova Vijećnice trajala je godinama, a tek 2014. godine ponovno je otvorila vrata javnosti, obnovljena u svom vanjskom sjaju. Ipak, ono što je izgubljeno u vatri ostaje nenadoknadivo.
Danas, 33 godine kasnije, Sarajevo i Bosna i Hercegovina sjećaju se te noći ne samo kao gubitka kulturnog blaga, već i kao podsjetnika na to koliko je važno čuvati istinu i pamćenje.
Vijećnica danas stoji obnovljena, ali kao opomena. Da se barbarizam ne smije zaboraviti, da se znanje i kultura moraju braniti jednako kao i život.
