Hrvatska rukometna reprezentacija osvojila je srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu, nakon što je u finalnom susretu izgubila od Danske rezultatom 26:32. Danska je ovom pobjedom osvojila svoje četvrto uzastopno svjetsko zlato, potvrdivši svoju dominaciju na globalnoj rukometnoj sceni.
Finalni susret odigran je u izuzetno intenzivnom ritmu, s obje momčadi koje su pokazale iznimnu borbenost i kvalitetu. Hrvatska je držala priključak tijekom većeg dijela utakmice, no Danci su u drugom poluvremenu uspjeli nametnuti svoj ritam i prelomiti susret u svoju korist. Unatoč porazu, hrvatski rukometaši su ponovno pokazali iznimnu razinu igre i potvrdili status jedne od najboljih rukometnih reprezentacija svijeta.
Nitko nam nije davao šanse, a mi smo drugi na svijetu! No, iako su Danci apsolutno zasluženo svjetski prvaci, nagrada za šampionski pristup trebala bi ići Hrvatskoj. U trenucima kad prije prvenstva gotovo nitko nije našima davao šanse za plasman bolji od četvrtfinala, uz dodatak da smo prije najvažnijih susreta ostali bez dva ključna igrača, Hrvatska je došla do finala i tamo odigrala junačku utakmicu.
Možemo pronaći neke detalje koji su susret prelomili. Ako ćemo gledati njegov tijek, čini se kako je to isključenje Marka Mamića, no ne znamo bismo li i s njim u sastavu uspjeli zaustaviti danski stroj, koji po pravilu dodatno podiže gas u drugom dijelu te lomi suparnika najčešće između 30. i 45. minute. Napravili su to i u ovom finalu.
No, hrvatski igrači su šampioni zbog svega što su napravili.
Sve je išlo protiv nas, ali koga je to bilo briga? Kako to ne pomisliti nakon onakve igre u situaciji kad se sve okrenulo protiv njih, kad je protiv Islanda trebala visoka pobjeda, a oni su je ostvarili veličanstvenom predstavom.
Što reći nakon onakvog starta protiv Slovenije, minusa 0:5 bez postignutog gola punih osam minuta, a onda laganog povratka do odmora i preuzimanja kontrole u drugom dijelu.
Tko li je mogao vjerovati da će Hrvatska okrenuti 26:30 protiv Mađara s pet minuta prije kraja i igračem manje? Da će napraviti seriju 5:0 i otići prema polufinalu pa finalu.
Ma tko je vjerovao da će dečki odigrati veličanstvenu partiju protiv Francuske, koja nam je kroz prošlost donijela toliko boli? Koja nas je svladala u toliko predudnih utakmica. Napokon su i oni pali, sve na račun našeg šampionskog karaktera.
Ma, i to finale smo odradili šampionski Pa čak i to finale odigrano je šampionski, čak i kad je poraz bio neminovan, igrali su dečki borbeno do posljednje sekunde, nisu se predavali, nisu dozvolili da budu pregaženi. Jer, šampioni ne mogu biti pregaženi.
Nisu se ni dali isprovocirati na dansko ponašanje, na toliko nekorektnih reakcija, ostajali su smireni i visoko dignutih glava. A takvi su ostali i nakon što je utakmica završila.
Zato su hrvatski igrači šampioni. Možda nisu svjetski prvaci, možda kraj ovakvih Danaca, gdje je Gidselu 25, a Pytlicku tek 24 godine, to neće moći postati još neko vrijeme, ali šampion se ne postaje titulama. Šampion se postaje pristupom, načinom igre i ponašanjem na terenu.
Ovo je četvrto srebro za Hrvatsku sa svjetskih prvenstava, uz jedno osvojeno zlato i jednu brončanu medalju. Povijest hrvatskog rukometa još jednom je obogaćena velikim uspjehom, a izabranici izbornika ponosno su predstavljali svoju domovinu na najvećoj svjetskoj pozornici.
Nakon završetka susreta, igrači i stručni stožer Hrvatske nisu krili emocije. Iako ostaje žal za propuštenom prilikom, ponos na postignuti rezultat i osvojen trofej itekako je prisutan.
Hrvatska se ponovno dokazala kao rukometna velesila, a ovaj uspjeh bit će snažan temelj za buduće natjecateljske izazove. Čestitke hrvatskim rukometašima na još jednom velikom ostvarenju!
