Prva je nedjelja došašća ili adventa pa u crkvenoj godini počinje vrijeme priprave za Božić, odnosno Kristovo rođenje, a prva nedjelja došašća ujedno je i početak nove crkvene godine. Došašće počinje četiri tjedna prije Božića, a završava 24. prosinca na Badnjak. U liturgiji došašća prevladava ljubičasta boja.
Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa počeo pripravu za Božić. U 6. stoljeću papa Grgur Veliki skratio je došašće na četiri tjedna, što se zadržalo sve do danas, a ukinuo je i suzdržavanje od mesnih i mliječnih proizvoda u došašću.
U vrijeme se došašća služe rane jutarnje sv. mise – zornice, inače vrlo raširena pobožnost diljem Hrvatske i BiH . One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić. Na njima se pjevaju adventske pjesme s marijanskim obilježjima, kao što su “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju”, “Visom leteć ptice male”.
Prve nedjelje došašća mnogi će u svojim domovima upaliti prvu svijeću na adventskom vijencu, simbolu čovjekove borbe protiv životnoga mraka. Ta je borba ispunjena nadom jer ukrašeni adventski vijenac označava pobjedu Krista Gospodina nad smrću: Isusov Križ i Uskrsnuće.
Vijenac se plete od zimzelenih grančica tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar označava snagu i izlječenje od svih bolesti. Često je u vijencu i grančica ružmarina jer je ona, prema legendi, čuvala Djevicu Mariju na putu u Egipat.
U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak.
Na sv. Barbaru, 4. prosinca, u hrvatskim je krajevima običaj posijati pšenicu. U nekim se krajevima pšenica sije i na sv. Luciju, 13. prosinca. Običaj seže do starodrevnih kultova prizivanja dobre ljetine. Susjedi se posjećuju i procjenjuju čija je pšenica gušća, viša, bujnija i zelenija. Kada pšenica naraste, oko nje se veže vrpca s hrvatskom trobojnicom.
U vrijeme došašća slavi se i dan sv. Nikole (6. prosinca), negdje zvan i “Nikolinje”, kada se darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim ljudima. Sv. Nikolu prate anđeli i Krampus ovisno o tome radi li se o dobroj ili zločestoj djeci, koja od Krampusa dobivaju šibu, obično zlatne boje. Djeca čiste čizmice i stavljaju ih na prozore prije spavanja, ujutro, kada se probude, dočekaju ih darovi.
Posljednji dan došašća je Badnjak, dan uoči Božića. Ukućani bi toga dana rano ustajali, žene bi spravljale nemrsnu hranu za večeru jer se na Badnjak posti, a muškarci hranili stoku, koja je trebala biti spokojna zbog božićnih blagdana, te pripremali drva za ogrjev.
Nekad je glavni član domaćinstva u kuću unosio slamu koja se rasprostirala po sobi, dom se kitio svježim zelenilom, a božićno drvce, koje je danas gotovo neizostavni dio blagdanskih običaja, u Hrvatskoj se kiti od konca 19. stoljeća.
Na Badnjak su se blagovala posna jela, bez mesa i masti, riba pripremljena na razne načine, grah, brodet s palentom, a od kolača fritule, fanjci, gibanice i badnjača.Obredni dio Badnjaka završava odlaskom ukućana na ponoćnu misu.
