Od početka ruske agresije na Ukrajinu postoji strah od upotrebe najstrašnijeg oružja na svijetu. Najnovija ozbiljna upozorenja stigla su nedavno iz Rusije kada je predsjednik Vladimir Putin potpisao izmjene ruske nuklearne doktrine, kojima su prošireni uvjeti pod kojima zadržavaju pravo korištenja nuklearnog oružja.
Nažalost, to nije jedini sukob u kojem postoji bojazan od nuklearne kataklizme. Već godinu dana bukti rat između Izraela i Hamasa, koji je proteklih tjedana dramatično eskalirao u širi regionalni sukob. Naime, Izrael ratuje i protiv Hezbollaha u Libanonu, skupine koju podupire Iran, koji još uvijek nije u formalnom ratu s Izraelom, no nije ni daleko.
Analitičari procjenjuju da trenutno nema straha da bi Izrael upotrijebio nuklearno oružje. S druge strane, ne zna se je li Iran već uspio razviti nuklearnu bombu. Jedino je poznato da godinama trpi žestoke sankcije zbog svog nuklearnog programa.
Je li Tito namjeravao napraviti atomsku bombu? Znanstvenik odlučno: Da!
Države nastale raspadom Jugoslavije danas nisu značajni vojno-politički akteri na globalnoj razini, no bivša SFRJ u jednom je trenutku predstavljala značajnu silu u ovom dijelu Europe. Stoga ne čudi priča da su postojale ambicije Josipa Broza Tita da proizvede atomsku bombu.
Je li i kada Jugoslavija namjeravala proizvesti najsmrtonosnije oružje poznato čovječanstvu, pitanje je koje i danas golica maštu povjesničara, novinara i javnosti. Na pitanje je li politički vrh, na čijem je čelu bio Josip Broz, namjeravao proizvesti atomsku bombu, istraživač – suradnik Instituta ekonomskih znanosti u Beogradu Marko Miljković odlučno kaže: „Najjednostavniji odgovor je DA.“
Za Al Jazeeru je objasnio da treba uspostaviti jasnu razliku između odluke da se razviju neophodni kapaciteti i odluke da se započne s izgradnjom samog oružja. „U Jugoslaviji je odluka o razvoju kapaciteta donesena već krajem četrdesetih godina 20. stoljeća, ali do odluke da se započne konstrukcija samog oružja nikada nije došlo. U tom smislu, Jugoslavija je prvenstveno razvijala takozvani latentni nuklearni potencijal s idejom da, ako vanjskopolitičke okolnosti to budu zahtijevale, konstrukcija atomske bombe bude relativno brzo uvedena.“
‘Jugoslavija nije imala kapaciteta za ovladavanjem nuklearnom energijom’
No, prije nego što se uopće odvažila na projekt takvih razmjera, Jugoslavija je morala, objašnjava Miljković, obrazovati stotine znanstvenika, inženjera, tehničara i cijeli niz drugih stručnjaka iz najrazličitijih znanstvenih polja. Osim toga, morala je biti izgrađena i popratna infrastruktura koja bi cijeli sustav i proces opskrbljivala neophodnim strojevima i komponentama. Ipak, potencira Miljković „najvažniji preduvjet bio je pronalaženje i eksploatacija domaćih rezervi prirodnog urana, od kojeg bi se mogao proizvesti nuklearni eksploziv.“
U trenutku kada je Jugoslavija donijela odluku da se upusti u projekt, zemlja nije imala nikakvih kapaciteta za ovladavanjem nuklearnom energijom osim jednog, pojašnjava Miljković.
„Jedino čega je bilo u izobilju bila je ogromna vjera u vlastite mogućnosti. Ovakva samouvjerenost svakako je igrala važnu ulogu za vrijeme rata ili tijekom poslijeratne obnove i izgradnje, ali proizvodnja atomske bombe jednostavno nije isto kao izgradnja pruge Brčko-Banovići. Posljedica takvog pristupa bili su nerealno kratki rokovi, što je stvaralo tenzije između državnog rukovodstva i znanstvenika i samo dodatno usporavalo i otežavalo realizaciju ionako složenog projekta.“
Geopolitički razlozi: Kriza Hladnog rata
Postavlja se pitanje o razlozima zbog kojih se jugoslavensko rukovodstvo odlučilo upustiti u proces ovladavanja tehnologijom nuklearne energije. Miljković navodi kako je po srijedi bio čitav niz razloga, ali ih je najbolje grupirati u dvije međusobno povezane skupine: modernizacija i sigurnost.
„U razdoblju neposredno nakon Drugog svjetskog rata nuklearna fizika predstavljala je najviši domet znanstvenog razvoja, dok se istovremeno očekivalo da će nuklearni reaktori u bliskoj budućnosti osigurati jeftinu i gotovo neograničenu energiju za potrebe razvoja čitavog čovječanstva. Jugoslavija jednostavno nije željela propustiti priliku da sudjeluje u tom globalnom procesu i ostane u rangu nerazvijenih i znanstveno-tehnološki ovisnih zemalja. Ta velika želja za ubrzanom modernizacijom društva mogla se vidjeti u znanosti, kulturi, umjetnosti, industriji i svim drugim sferama života.“
Osim toga, postojali su i snažni geopolitički razlozi zašto je jugoslavensko rukovodstvo nastojalo izgraditi kapacitete za proizvodnju vlastite atomske bombe. „S druge strane, teška stradanja u dva svjetska rata, rastući strah od moguće invazije Sovjetskog Saveza nakon raskida između Tita i Staljina 1948. godine, hladnoratovske krize koje su prijetile da uvuku svijet u novi svjetski rat, praćene neprestanom trkom u konvencionalnom i nuklearnom naoružanju svjetskih supersila, svakako su doprinijeli donošenju odluke da Jugoslavija treba razviti vlastite kapacitete za proizvodnju atomske bombe, prvenstveno kao sredstva za odvraćanje potencijalnih agresora“, kaže Miljković.
Razvoj nuklearnih programa uvijek je bio jako skup, pojašnjava dalje Miljković, i to je jedan od osnovnih razloga zašto su velike sile još od početka 50-ih godina inzistirale na komercijalizaciji nuklearne energije koja se počela sve rasprostranjenije koristiti u medicini, industriji i u proizvodnji električne energije.
