Povodom Dana žena, Drukčiji radio napravio je malo natjecanje u kojem se, na osnovu glasova slušatelja, tražila NAJ ŽENA Novog Travnika. Titulu je zasluženo ponijela svima poznata babica Milosava Dunđer koja je gostovala u našoj redakciji te nam ispričala neka svoja iskustva.
Milosava Dunđer, po profesiji akušerka, rođena je u Gackom u Hercegovini. Majka ju je donijela sa mjesec dana u Sarajevo jer je otac tamo radio, tako da je u Sarajevu provela svoje djetinjstvo, te završila osnovnu školu, zatim srednju akušersku školu na Jezeru koja je bila tad jedina takva škola u BiH. To je bila prva i jedina generacija sestara akušerskog i pedijatrijskog smjera. U to vrijeme, kroz školovanje, dosta vremena se provodilo na klinici, što u pedijatriji što na ginekologiji, tako da je već u trećem razredu imala izvjestan broj samostalnih poroda, potpisanih od doktora i starijih babica.
Kroz razgovor, gospođa Milosava ispričala nam je neka svoja iskustva u radu, kako je sve počelo, a najviše u ratnom razdoblju koje je provela u Novom Travniku.
“Još kao dijete maštala sam da nosim bijeli mantil, i kad je trebalo upisati srednju školu roditelji su bili za tehničku, ali popustili su pred mojom molbom. Od početka sam se izdvajala u razredu po znanju iz stručnih predmeta, a prve dvije godine padala sam na popravni iz fizike i matematike. No kako sam tada važila za naj učenika, malo su mi gledali kroz prste.
1969. dolazim u Novi Travnik. Javljam se na porodilište u Travnik te odmah dobivam radno mjesto. Uz svo iskustvo koje sam stekla u Sarajevu, naredne tri godine u Travniku nastavljam svoju edukaciju uz stručno osoblje, te je na taj način postajem “komplet babica”. Sve do rata provela sam na porodilištu u Travniku.
Kada su svi počeli odlaziti, iako nisam porijeklom odavde, odlučila sam ostati jer sam smatrala da je moj narod tu, narod s kojim sam do sad živjela. Tako da sam po svojoj i moralnoj i ljudskoj, i prvenstveno humanoj odluci odlučila ostati u Novom Travniku.
Kako je počeo rat i razne podjele dosta žena nije htjelo ići u Travnik na porod, tako da, kako sam živjela tu blizu, dolazili su po mene da obavljam privatne porode po kućama. Javila sam se dr. Džambasu, koji je tada bio ravnatelj Doma Zdravlja Novi Travnik, te sam počela raditi u istom dok je situacija to dozvoljavala, zatim smo se preselili u ratnu ambulantu. Zadnja sam izišla iz Doma zdravlja sa svojim instrumentima ispod ruke, a prije toga sam napravila dva poroda.
U ratnoj ambulanti, u jednoj prostoriji smjestili smo jedan stol, koji nije bio ni ginekološki ni kirurški, a na kojem su se trebali obavljati porodi. Bio je tu i jedan mali stolić i vojnički krevet na kojem sam spavala jer kući nisam išla. Dok u jednoj prostoriji umiru životi u drugoj se rađaju. To je bilo zaista strašno. Zahvaljujući velikom iskustvu i znanju uz sve te ne uvijete, uspijevalo se raditi. Bilo je dosta poroda bez struje te su žene, sestre pa i muževi čuvali svijeću.
Žene su bezgranično vjerovale u mene. S njima sam kroz priču o svemu, u sebi krila nemir jer ne ide porod uvijek kako treba. Žene su čak preskakale bolnicu u Novoj Biloj, dolazile su iz Busovače, iz Viteza da ih ja porodim jer su me znali od ranije iz bolnice.
Koliko sam imala poroda znam samo za one u ratnog doba jer sam vodila protokol. Što u Domu zdravlja, što u ratnoj ambulanti porodila sam 290 beba. Najviše ih je bilo 1.10.1993. godine kada sam za 24 sata porodila 6 beba.
U tom razdoblju, pored svog posla, imala sam i školu za trudnice.
Iz ljubavi prema Novom Travniku ostala sam, iako nisam tu rođena odlučila sam da dijelim sudbinu s tim narodom s kojim sa živjela.
Od svega me najviše dirnulo kad je na polnoćki 1993. godine, velečasni Ilija iz Rankovića sa oltara izrazio zahvalu meni za tolike živote, za to što sam se brinula o majkama, te što ih obilazim redovno.
Prije rata je godišnje bilo 2800 – 3000 poroda. Četiri babice radile su na porodima. Kada se taj broj podijeli znači da sam u svoje 22 godine rada porodila jedan cijeli Novi Travnik kazala je kroz smijeh gospođa Milosava.
Iako sam u mirovini, svoj posao obavljam još uvijek, i sretna sam da me žene i sad traže i da mi vjeruju.”
