Prije tri desetljeća košarka je predstavljala europski svjetionik na kojega su se ugledali svi sportovi. Košarka je prva baštinila formate raspleta sezone iz SAD-a i plasirala ih u europsko okruženje, počevši od Final Foura, preko doigravanja, košarka je prva krenula s objedinjenim natjecanjem, nazvanim Euroligom, u koji nisu ulazili samo prvaci država iz prethodnih sezona, nego je ideja bila da se natječu svi najbolji. Košarkaški su klubovi u Europi, nećete vjerovati niti to, tamo negdje početkom devedesetih počeli plaćati igrače više nego su to bili u stanju nogometni divovi tog doba.
Tih devedesetih godina Dino Rađa je potpisao ugovor za Romu, puno bolji od ugovora koji je dobio Diego Maradona. No, sve se mijenja pa i košarka. Premier League je složila model prema kojemu TV prava postaju jedan od važnijih načina na koji se pune proračuni, a NBA je shvativši da se Europa diže odigrao podmuklu igru u kojoj je pridobio čelnike europske košarke da pristanu na podanički odnos prema kojemu je maksimalna odšteta koju bi NBA klubovi plaćali europske talente bila u visini minimalne plaće NBA igrača.
I tako je europska košarka koja je postavljala trendove, postala sport s ogromnim problemima, a vlasnici klubova muku muče s poslovanjem i najćešće su u negativnoj bilanci. Vlasnici klubova su poslovali i posluju s minusom, četvrtak koji je bio rezerviran za Euroligu sada se u terminima sudarao s europskim nogometnim kupovima i tu je gubio bitku, TV prava su postala mizerna, a sve se na koncu pretvorilo i u otvoreni rat između Eurolige i FIBA-e, koji i danas više-manje traje.
Brojni ugledni sportski novinari ističu da je košarka izgubila sve i nažalost ne postavlja trendove, ostala je bez vizije. Tako je pred koji tjedan patentirana ideja o uvođenju financijskog fair-playa u Euroligu, bučno nazvanog u nekim europskim medijima, euroligaškim salary capom. Ako ste barem površno zagrabili u dokument koji je objavila Euroliga u suradnji s 11 klubova vlasnika i igračkim sindikatom, vjerojatno ste se izgubili vrlo brzo u razumijevanju onoga što se pokušava uspostaviti. U tom traljavom pokušaju da se prebaci iz NBA lige model koji, uz draft, jamči svim sudionicima, neku šansu, jedino je sigurno da su u Euroligi željeli zamutiti vodu. Jer, Euroliga se igra na teritoriju koji je vrlo disperziran, u kojemu postoje EU pravila o financiranju sporta i balkanski krkanluk sipanja milijuna iz ureda predsjednika države kakvom modelu svjedočimo u dva beogradska kluba.
I taj neki salary cap ove bi se sezone trebao uhodavati da bi zaživio od one iduće sezone, a pri tome nikome nije jasno hoće li itko tko bude trošio previše išta platiti. Jer u cijelom dokumentu ima rupa koliko želite. Između ostalog, taj bi se obrazac primjenjivao na 11 vlasnika, a prilično je nejasno kako bi se provodio nad onima koji su dio Eurolige, a nisu vlasnici, poput, eto, Zvezde i Partizana. I tu je, naravno, kao vlasnik i moskovski CSKA, a što će s njim biti, to je bolje i ne pitati. Kao i gdje će igrati Maccabi…
A nova sezona počinje u četvrtak. Naslov brani Panathinaikos i to se ne dopada Olympiacosu, pa su u Pireju vratili iz NBA lige Bugarina Sašu Vezenkova i platili ga 4,1 milijun za sljedeću sezonu. I Evanu Fournieru dali još 2,2, sve su to netto svote, kako bi i on vratio svoj talent u Europu.
U vremenu u kojemu novac sve više gubi vrijednost, vrijedi podsjetiti kako je Dino Rađa, početkom devedesetih igrao za preko tri milijuna dolara za Romu, a ta bi svota danas bila oko 7,5 milijuna dolara. Netto. Za jednu sezonu.
Otprilike za duplo veći novac nego danas igra Vezenkov. I to je računica koja će biti dovoljna za shvatiti koliko je propala košarka.
