Brojni sporaši iza sebe imaju zanimljive, često i vrlo tragične ili pak teške životne priče, koje motiv više za dodatni uspjeh i crpljenje nevjerojatne snage.
Hrvatski gimnastičar Aurel Benović otvorio je Olimpijske igre plasmanom u finale preskoka. No, njegova životna priča vrlo je teška i motivirajuća. Naime, prošle godine je zadobio frakture metatarzalne kosti u desnom stopalu zbog koje je morao propustiti Svjetsko prvnestvo u Antwerpenu, a svega mjesec dana kasnije je ostao bez majke, koja mu je bila navjeća podrška u karijeri.
Benović je još kao dječak izgubio oca, ali uz pomoć majke izrastao je u vrhunskog sportaša, no život piše druge priče. Naime, majka se razboljela i morao je voditi brigu o majci. – Zbog te ozljede imam čak i više motivacije nego inače. Dolaze Olimpijske igre koje su svakom sportašu najveći cilj. Nekima je cilj samo otići na OI, a ja, naravno, ciljam i na zlato. No prije svega bih htio da mi se noga oporavi i da dugoročno bude dobro. Imam tek 23 godine, mogu se još dugo baviti gimnastikom i ne bih volio u ovom trenutku prestati zbog neke ozljede koja se dogodila bez veze.
Benović je u razgovoru za hrvatske medije progovorio o svome privatnom životu. Naime, nakon ozljede bilo je upitno hoće li morati operirati stopalo, što je vodilo ka kraju sportske karijere. Onda se život poigrao i izgubio je svoj najveći oslonac-majku. – Meni se stvarno u zadnja 2-3 mjeseca puno toga dogodilo, ne samo sa sportske, nego i s privatne strane. Imao sam, na žalost, tu situaciju s mamom kojoj je pozlilo i srušila se u kući, morao sam je oživljavati.
– Završila je u bolnici i recimo da se oporavila od toga, no morala je ići na operaciju srca. I, nažalost, preminula je tijekom te operacije. Ostao sam sȃm i sada se borim psihički sa svime. I s tom ozljedom i sa svojim mislima. Baš je borba sa svih strana.
Teški trenuci ipak su mu, priznaje, i inspiracija, ono što ga gura dalje na sportskom putu.
– Obećao sam mami prije nego što je preminula da ću se potruditi bez obzira na sve, da ću pokušati izboriti odlazak na Olimpijske igre. Ona me od moje četvrte godine vodila na treninge i bila je moja najveća podrška u karijeri, tako da ću se potruditi prvenstveno zbog nje, zbog obećanja koje sam dao i njoj i sebi. Stvarno bih to htio. Jedinstvena je prilika, imam doista veliku šansu otići na OI i boriti se i za finale i za medalju, tako da neću odustati do kraja.
