„Nakon što sam se odselila 1992., Novi Travnik sam posjetila samo jednom. Odrasla sam ovdje, ali nikada me pretjerano nije vuklo natrag. No, kako godine prolaze, osjećaji se mijenjaju“. Tako kaže Biljana, koja u Novom Travniku nije bila od 1998. godine. I nije jedina, rat je učinio svoje, mnogi su se odselili stotinama kilometara daleko, u Bijeljinu, Banju Luku, Prijedor, različite krajeve Srbije. Ali, kad-tad, rodna gruda zove natrag.
To potvrđuju i oni koji su se danas okupili u mjestu Trnovac, nekoliko kilometara udaljenom od centra Novog Travnika. Prije rata, mahom je tu živjelo pravoslavno stanovništvo, no ’90-te su ostavile posljedice. Mjesto je ostalo pusto, ali s prelijepom prirodom.
Svake prve nedjelje u lipnju, tradicionalno se održava bogosluženje, koje je i ove godine predvodio travnički paroh Goran Živković. Ove godine, kako kažu, možda ih se okupilo i najviše do sada. Svjedočimo velikom broju djece i mladih, koji su prvi put došli u krajeve odakle vuku korijene. Nakon vjerskog obreda, svi odlaze na druženje gdje se uz čašicu razgovora, ali i komad dobre hrane, prisjećaju nekih drugih vremena i lijepih uspomena. Naravno, ništa bez da se malo i ne zapjeva.
Četvrtu godinu zaredom pridružio im se i načelnik Novog Travnika, Stjepan Dujo i kako kažu, sretni su što na neki način nisu zaboravljeni od lokalnih vlasti. Iskreno kažu, puno je vremena prošlo, novi životi su započeti i nemaju preveliku želju vratiti se. Ali, svakako žele održavati tradiciju, nastavljati se okupljati, i zbog tih trenutaka nije im problem ni osam sati voziti. Jer, prema njihovim riječima, ovo je jednom, a srce ti ispuni za cijelu godinu.
Upravo zbog ovakvih primjera, Novi Travnik nosi titulu “Mjesto za sve.”
