Velika subota spomen je na Isusov počinak u grobu, a završava vazmenim bdijenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanom u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva, grijehu i smrti.
U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet.
Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario Božji život. Prema drevnoj tradiciji, za vazmenoga bdijenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana u otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova.
Uskrsni je običaj da se hrana nosi na Uskrs ili Veliku subotu u crkvu na blagoslov, odnosno posvećenje. Običaj je poznat od davnina, čak od 7. stoljeća. Takav običaj odobren je i od strane Pape već u 9. stoljeću.
Blagovanjem blagoslovljenog jela, obično doručka, na dostojanstven način se završava korizmeni post i odricanje, te blagoslivlja svojevrsni novi početak, gdje smo kroz korizmu odbacili loše navike i postali bolja osoba.
Ne postoje definirana od strane crkve pravila što se nosi na blagoslov jela i hrane na Uskrs, te se ono što ćemo ponijeti bira proizvoljno, ali u skladu s običajima i tradicijom kraja u kojem živimo. Obično se nosi ono što se tradicionalno smatra doručkom u nekom kraju, uz neke univerzalne namirnice. Danas su se običaji i tradicije različitih krajeva izmiješali, pa što god od navedenog donesete na blagoslov hrane je dobrodošlo, s naglaskom da donesete koliko možete pojesti na uskrsni doručak (eventualno ostatke tijekom ostalih obroka na Uskrs) kako se blagoslovljena hrana ne bi bacala.
Dani Vazmenog Trodnevlja – Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota obično se nazivaju „svetima” ili “velikima” jer omogućuju ponovno proživljavanje središnjega događaj kršćanskoga otkupljenja te vjernike uvode u bitnu jezgru kršćanske vjere: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. To su dani koji čine srce i stožer čitave liturgijske godine, kao i života Crkve.
