Kako sam naslov kaže, 2025. godine, ovaj važan datum posvećen je majkama, porodiljama i najmlađima među nama – novorođenim bebama. Svako dijete zaslužuje siguran i zdrav dolazak na svijet, a svaka majka dostojanstvenu i stručnu podršku na tom putu.
U studiju Drukčijeg radija danas je gostovala posebna gošća – žena koja je svoj život posvetila upravo zdravim počecima – akušerka Milosava Dunđer. Milosava je u svojoj dugogodišnjoj karijeri pomogla na tisuće porođaja, često i u najtežim uvjetima, uvijek stavljajući život i zdravlje majki i beba na prvo mjesto.
Gospođo Milosava, danas je Svjetski dan zdravlja, a ove godine je posvećen onima kojima ste i vi posvetili cijeli svoj život – majkama i bebama. Vi ste porodili na stotine žena tijekom svoje karijere. Sjećate li se svog prvog poroda?
Kada sam završila školu mislila sam da to odmah sve znam i raditi. Međutim kad sam došla u bolnicu u Travnik tri godine sam radila uz starije babice, prije nego sam samostalno počela raditi. Na tom prvom porodu gdje je bila i starija babica i doktor tresla sam se od straha i nervoze. Zahvaljujući iskustvu koje sam donijela iz bolnice Travnik uspješno sam porodila veliki broj beba što u normalnim uvjetima, što za vrijeme rata kada su uvjeti bili minimalni. Imala sam iskustva gdje je rizično bila i majka i dijete ali situacije su većinom završavale sretnim ishodom.
Koji trenutak u karijeri vam je ostao najviše urezan u pamćenje?
Bilo je naravno više tih trenutaka, ali evo izdvojit ću jedan. Najupečatljivije mi je ostalo kada je jedan novotravnički policajac, za vrijeme rata, u pola tri ujutro dovezao svoju ženu. kada je žena došla porod je već bio krenuo. Beba je krenula na nogice, a kako je gospođa bila prvorotka morala sam prikriti svoj nemir. Pozvala sam dežurnu medicinsku sestru da mi drži svijeću za vrijeme poroda. Sestra kada je vidjela situaciju automatski je izgubila svijest. Vratim je u život i pozovem drugu sestru s kojom se isto desi. Jedini izbor mi je ostao suprug kojeg sam pozvala da drži svijeću. Izbora nije imao, morao je pomoći, a porod je bio uspješan.
Porađali ste žene u najgorim uvjetima. Što vam je u tim trenucima davalo snagu?
Snagu mi je davala misao da moram novi život iznijet na svoje ruke. Govorila sam sebi da moram i trebam izdržati. Po meni nema ljepšeg zvanja od zvanja babice. Nema ljepše stvari nego dočekati da se rodi jedan novi život. Kad bi se ponovno rodila odabrala bih isti put.
Kada pogledate unazad što se najviše promijenilo u pristupu zdravlju trudnica i porodilja? Imamo li školu za trudnice? Koliko su trudnice danas educirane?
Ranije su postojale te škole koje su jako bitne za trudnice. sada, koliko znam, postoji samo škola za trudnice u Travniku koju vodi mlada ekipa babica. Drago mi je zaista da su se odlučili na taj potez. Koliko sam upućena, na internetu postoji stranica preko koje se trudnice mogu prijaviti za školu koju toplo savjetujem.
Imaju li danas nove majke imaju dovoljno podrške – medicinske i emocionalne?
Nažalost ne. Zdravstvo nam je puno lošije nego prije. Prvenstveno, kako sam već i spomenula. nema dovoljno škola za trudnice gdje bi se educirale ne samo o porodu nego i o stvarima kada beba dođe na svijet. Dojenju, prehrani, itd… Dojenje bi trebalo biti obvezno jer je beba na taj način zaštićena od svih virusa. Svaka kap majčina mlijeka zlata vrijedi. Djeca koja su dojila prvu godinu su puno zdravija. Kod majke se svi organi puno brže vraćaju u prvobitno stanje ako ona doji. Također, što je najbitnije, majke koje doje svoje dijete imaju puno manje rizika da obole od raka dojke.
Što biste poručili svim ženama koje se pripremaju da postanu majke?
Preporučila bih da ozbiljno shvate da majka treba biti majka. Najlakše je roditi, kasnije dolazi puno težih stvari koje se moraju savladati. Po meni bi majke trebale duže ležati u bolnici nakon poroda, da im se pruži adekvatna pomoć i savjeti oko bebe. Danas porodilje dan nakon poroda izlaze kući što po meni nije nikako dobro. Nek se žene ne zavaravaju da im ne treba za svako dijete patronaža. Svako dijete je drukčije, tako da patronažna sestra treba u svakom slučaju da posjećuje porodilju. Patronažna sestra bi trebala steći povjerenje porodilje što će olakšati sam proces oporavka. Ne izbjegavajte patronažnu sestru. Ona je jako bitna i za vaše zdravlje i za zdravlje djeteta.
Što biste poručili mladim zdravstvenim radnicima koji se upuštaju u ovaj posao?
Velika je odgovornost. Novim kolegama bi poručila da se ne upuštaju u samostalni posao ako nisu dovoljno educirani. Kako je bitno pratiti bebu tako je bitno pratiti i majku djeteta. Ako nemaju želje, volje ni ljubavi prema tom poslu ne bi ga trebali ni raditi.
Milosava Dunđer, po profesiji akušerka, rođena je u Gackom u Hercegovini. Majka ju je donijela sa mjesec dana u Sarajevo jer je otac tamo radio, tako da je u Sarajevu provela svoje djetinjstvo, te završila osnovnu školu, zatim srednju akušersku školu na Jezeru koja je bila tad jedina takva škola u BiH. To je bila prva i jedina generacija sestara akušerskog i pedijatrijskog smjera. U to vrijeme, kroz školovanje, dosta vremena se provodilo na klinici, što u pedijatriji što na ginekologiji, tako da je već u trećem razredu imala izvjestan broj samostalnih poroda, potpisanih od doktora i starijih babica.
