Trinaestogodišnjoj Gabrijeli Ivešić se svijet srušio u ožujku 2020. kada joj je dijagosticirana akutna limfobllastična leukemija(ALL).
Gabrijelina majka Dragana ističe kako je sve počelo s temperaturom koja se unatoč lijekovima nije mogla skinuti dulje od tri tjedna. Gabrijela je odvedena u zeničku bolnicu,a odatle je upućena u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, gdje joj je nakon opsežnih pretraga dijagnosticiran rak.
Dragana se prisjeća da je tačna dijagnoza postavljena početkom marta 2020. godine.
Spoznaja da je Gabrijela oboljela od raka je bio šok, kako za djevojčicu tako i za roditelje i cijelu obitelj. – Bio je to šok, trenutak kada vam se u djeliću sekunde sruši cijeli svijet. Bespomoćni ste, ne znate šta, kuda i kako dalje. Stotinu misli kroz glavu proleti vam u trenu, i svaka je ružnija od one prethodne, ne vidite izlaz, sve je samo crno. Neko vam nešto govori, tješi vas, daje nadu, ali nijedna riječ ne dopire do vas- naglasila je Dijana.
Gabrijela je prošla kroz tri ciklusa, što je više od 50 kemoterapija, koje je, prema riječima njene majke, jako teško podnosila.– Stalno je morala primati trombocite. Imunološki sistem je oslabio, bila je toliko loše, vratila joj se temperatura, da po dva tjedna nije mogla primiti terapiju…
– To je užasno bolno za odraslog čovjeka, a ne za dijete. Kako bi to lakše podnosila, djecu dijelom uspajavu, ali je i to teško podnosila, jer bi poslije imala halucinacije, vikala bi, često ni mene nije mogla prepoznati. Teško je to bilo roditelju gledati.
Gabrijelino liječenje u Sarajevu trajalo je oko osam mjeseci i većinu tog vremena provela je u Klinici za pedijatriju KCUS-a zajedno sa svojom majkom. Jedno vrijeme, pred sami kraj liječenja, bile su smještene i u Roditeljskoj kući.Za hrabre ljude Udruženja srce za djecu oboljelu od raka u Sarajevu, punih ljubavi, suosjećanja, uvijek spremnih da pomognu i olakšaju, Dragana ima samo riječi hvale.
Nakon kemoterapija, 18 mjeseci je primala terapiju održavanja. Tijekom tog procesa morala je vaditi nalaze. U tom periodu bila je i pandemija koja je sve otežavala.Dodatno teško za majku koja, je još četvero djece, tri kćerke i sina, ostavila u Žepču sa njihovim ocem, njenim suprugom.
– Često se sjetim tog perioda i onda gledam da potražim neki kutak u kući u kojem ću biti sama, kako bi se isplakala. Bila sam rastrgana na dvije strane. Teško mi je bilo gledati agoniju kroz koju moja Gabi prolazi, ali i misliti na ono ostalo četvero djece, šta li su tog dana jeli, jesu li zaspali gladni, boli li ih šta…
Pred kraj trećeg ciklusa, trebale su na klinici u Sarajevu ostati 15-ak dana, ostale su gotovo cijeli mjesec, jer je Gabi ponovo bila loše. Ali, onda, pred kraj 2020. stižu dobre vijesti.Dragana kaže da nikada neće zaboraviti doktoricu koja im je saopćila da je Gabrijelina bolest napokon ušla u reemisiju.
Gabrijela nakon bolesti, koju je pobijedila, živi kao i svaki tinejdžer. Ide u školu, sedmi je razred, voli, odbojku, voziti bicikl i svirati klavir.– I sada je redovno na kontroli u Zenici, svaka tri-četiri mjeseca, a na ljeto ćemo i u KCUS na ponovne provjere. Nadamo se najboljem, jer Gabrijela je dobro, aktivna je, vesela. Uveli smo i prirodne pripravke kako bismo ojačali njen organizam, matičnu mliječ, pravi prirodni med, neven, maslačak, od kojih pripremamo čaj, domaći pekmez od jabuka, aroniju…
Kao i svaka tinejdžerica i Gabrijela mašta o budućnosti. Njena mama otkriva da bi kad poraste željela postati frizerka, a evo i zašto:– Prije bolesti imala je ravnu kosu, a poslije liječenja kovrdžavu. Kosu od svog prvog šišanja, kad se razboljela, donirala je. Želi biti frizerka, jer shvata važnost koliko kosa znači svakoj osobi, a naročito djevojčicama u njenim godinama. Odluka da se ošiša bila je teška. Iako je za devetogodišnju djevojčicu bila dosta razumna i shvatala je stvari kao da je puno starija, šišanje je bilo nešto posebno emotivno i za mene i za nju. Sestre u klinici pitale su – hoće li je one ošišati, ali sam rekla da ću ipak to ja uraditi. Plakala sam i šišala je, a kad sam završila ona je mene zagrlila i tješila riječima: “Mama, dogovorile smo se da ćemo to uraditi i da nećemo plakati, jer kosa će ponovo narasti…”
