Podsjetiti ću Vas gospođo Europo.

Srpanj je.

Jedanaesti.

Danas tišina odzvanja najglasnijim ehom svoje jeze. Čujete li je gospođo? Želim Vam uputiti nekoliko riječi, ali prije svega Vas pitati, od čega ste Europo satkani? Kako je moguće da ne žalite za djecom koju ste izgubili!? Prije dvadeset godina netko ih je poubijao. Bezdušno zakopao. Netko je prekinuo njihove životne priče u trenu kada su se najljepše ispisivale. Nema ih više gospođo!

A Vi, još uvijek crninu ne nosite. Šutite. Ne želite da vidite. I to je ono što ja ne mogu gledati. Vašu bešćutnost i hladnoću. Zbog toga Vas želim izazvati, da ovaj srpanj pogledate u oči majkama, sestrama, suprugama, djevojkama u poljani smrti u Potočarima. I danas su došle grliti imena po bijelom izrezbarenom kamenu.

Hoćete li konačno gospođo Europo poželjeti prigrliti taj kamen? Ta imena? Svoju djecu? Hoćete li gospođo vidjeti veličinu njihova crnila? Vjerujte mi na riječ gospođo, znati kako se osjećaju majke i žene u Srebrenici, valjda je najgori osjećaj što u srcu postoji. Njihova su lica najveća lekcija života i jedino pravilno tumačenje nezacijeljene prošlosti. Sama pomisao na njih mene paralizira. Zagledajte se malo u te pore na njihovim licima. Ništa ih više ne može iznenaditi.

Želim s Vama gospođo, podijeliti taj strah, zbog kojeg se gubi sva racionalna moć. Želim da Vam čitav jedanaesti, u srpnju, miriše samo na njih. Želim da i Vama zadrhti duša. Da se prignete i poklonite. Da oplačete ubijenu djecu, silovane žene, spaljene domove, razorene obitelji, rastrgane umove.

Gospođo, oni zaslužuju da u Vašem kalendaru jedanaesti u ovom mjesecu bude zabilježen velikom, crnom točkom kojom je obojena najveća tuga modernog svijeta.

Europo, molim Vas, progovorite. Počnite vikati o svom ranjenom čedu na Vašem jugoistoku. Ono i nakon dvadeset godina krvari. Tu se još uvijek događaju čuda i užasi. Obojite Europo crvenom bojom na karti Srebrenicu, mjesto koje čuva svu krv proteklih godina i heroje koji su ostali živi samo zato da mogu ispričati priču o najužasnijim krikovima nečije djece, nečijih roditelja, nečijih ljubavi.

Obilježite gospođo Srebrenicu kao mjesto najteže sramote svjetske i balkanske politike. Zaštite ga. Zagalamite gospođo! Ne dozvolite da narednih godina ovo mjesto ostane parada političkih elita. Ne šaljite gospođo, licemjere više tamo. Njihovi hladnih i pripremljeni govori ne ublažavaju bol. Iritantno je njihovo protokolarno suosjećanje. Uočljiva je njihova patnja na baterije. Umjesto njih, progovorite konačno Vi, gospođo Europo!

I sve što ti na kraju želim reći jest to da i ukoliko Vi nastavite biti nijemi, bezdušni i hladni. Oprostit ću Vam možda, ali zaboraviti nikad neću. Ne desilo se više, nikada i nikome!

Želimo čuti vaše mišljenje:
Podijeli objavu