Evo me na krovu, sad ću ja, za minutu, doviknuo je Rudika Vida (55) tata hrvatskog reprezentativca Domagoja kojega su novinari 24sata zatekli na ranču u Donjem Miholjcu.

Skočio je sa ljestvi i otvorio vrata boreći se sa 12 pasa koji slobodno trče po velikom dvorištu.

A pokupio sam ih sve sa ulice, napuštene, žao mi ih, sad me ljudi pitaju otvaram li azil, kaže kroz osmjeh.

S krova kojega pokrivaju crijepom maše nekolicina muškaraca.

To su moja braća, došli su mi pomoći malo oko radova po kući. Uzeli smo ovo nedavno pa malo sređujemo, da dečki imaju mjesto za doći sa ekipom, skuhati si nešto u kotliću, proveseliti se, i da moj mali unuk ima sigurno mjesto za igru, veliko dvorište i
trčanje po travi, priča Rudika.

Ovdje, u Donjem Miholjcu, počela je priča Domagoja Vide, ratnika koji ostavlja srce na terenu. Nogomet je u obitelji Vida nasljedan, no djed ga nikad nije igrao. Nije ga čak ni volio. No Rudika i petoro braće bili su majstori. On i supruga Željka krenuli su od nule, živjeli u podstanarskom stanu, radili što su mogli. Rudika je toliko volio nogomet da je uzeo godinu dana neplaćenog odmora da bi odigrao prvenstvo. U to vrijeme Domagoj je imao tri godine.

Nisam utjecao na sinove u smislu da postanu nogometaši. Jednostavno su ga zavoljeli gledajući mene na terenu, na utakmicama i na TV-u, to im je bilo jako fora, ali i jer su dolazili sa mnom na igralište dok sam ja trenirao. Obojica su počeli igrati u Jedinstvu u Donjem Miholjcu, gdje sam igrao i ja na početku. Mama ih je uglavnom vodila na treninge, ja se nisam protivio, bilo mi je drago da se djeca bave nekim sportom. Kad god sam mogao išao sam sa njima na igralište na nogomet. Dok su oni bili mali uglavnom je o njima vodila brigu moja supruga Željka jer ja sam i radio i igrao nogomet pa nisam imao puno vremena. Dođem s posla, presvučem se i odmah na trening. Bila su to teška vremena za život. Supruga je bila domaćica i brinula je o djeci, prisjeća se Rudika dodajući kako je žena odigrala najveću ulogu u razvoju njihovih sinova.

Prvo je stariji Hrvoje počeo igrati za Jedinstvo, tek kasnije Domagoj. Između njih je četiri godine razlike. Obojica su bili dobri, Hrvoje bi možda čak bio i bolji od Domagoja ali nikada mi nije palo na pamet odvesti ga u Osijek. Bilo mi je to i nemoguće za izvesti jer sam, u vrijeme kada se on razvijao, i ja još igrao. Imao sam već godina, bilo mi je i teško igrati sa mlađim generacijama punim snage ali nisam imao izbora, trebala mi je svaka kuna, hranio sam obitelj. Kasnije mi je bilo krivo zbog Hrvoja što i njemu nisam pružio istu šansu a siguran sam da bi i on bio sjajan igrač, priznaje Rudika.

Hrvoje je potpuna suprotnost Domagoju, iznimno je razuman dječak od malena, dok je Domagoj oduvijek bio, kako se kaže u Miholjcu, harambašast. No bio je veliki talent. Da će biti dobar nogometaš vidjelo se već s 10 godina. Igrao je sa starijima od sebe i redovito bio najbolji.

Prijatelji iz kluba su me nagovarali da ga dam u NK Osijek. Nisam bio baš za to ali sam ipak shvatio da, ako mu ne pružim priliku da zaigra u prvoj ligi, mogao bi mi zamjeriti i nikad nećemo saznati što će propustiti. U Osijeku se on počeo razvijati kao igrač ali ja nisam imao vremena voditi ga na treninge. Cijelu prvu godinu vodio ga je na treninge u Osijek moj prijatelj, koji je vozio i svog sina, ali kasnije to više nije mogao pa smo ga vozili supruga ili ja. Koristio sam slobodne dane i godišnje odmore da ga ujutro i popodne vozim na treninge. Dosta žrtvovanja je to bilo i doista smo teško izdržavali taj tempo jer mi je bilo žao ostaviti ga kad je dobro krenuo. Na neki način mi se posrećilo što se tiče njegovog uspjeha jer i tada je bilo teško da ti dijete zaigra u prvoj ligi. Vjerujem da mu je moje ime dosta značilo. 

I tako je Domagoj otišao u Osijek, gdje će napraviti i prve prvoligaške korake. U to vrijeme Domagoj je bio osnovnoškolac. Zahvaljujući svom razigranom i šaljivo karakteru često je upadao u neprilike.

Zvali su me par puta u školu zbog njega jer je s ekipom napravio neke cirkuse. Ali nije to bilo ništa strašno. Volio je raditi razne psine. Sjećam se, godinu dana nakon što je trenirao u Osijeku, dobio je svoju sobu i smetalo mu je što ga stalno kontroliraju.
Gospodin je uzeo bušilicu i napravio si na vratima špijunku, da on vidi tko njemu kuca. Onda su ga lijepo istjerali iz sobe i morao sam mu tražiti stan. Nakon šest mjeseci su ga onda vratili. Uvijek je on imao neke glupe ideje. Danas kad razmišljam o tome kakav je bio, smijem se, žena se uvijek sekirala zbog njega, pojeo nam je živaca i živaca. Ali, sve što je napravio, napravio je sam, svojim radom i trudom i odabirom i na tome mu čestitam – kaže tata Rudika, dodajući kako se ipak mama više bavila njegovom školom nego on. Bio je osrednji učenik ali tati je bilo bitno da prođe razred. Nekad si ga morao, priznaje, tjerati da uči. 

Kada je počeo ozbiljnije trenirati Domagoj je promijenio i imidž. Svoju vječito kratku plavu kosu odlučio je u 17-toj godini, puštati pa je počeo njegovati dugu.

 A ne znam što mu je to značilo. Kad je počeo puštati kosu, nije ju mogao savladati bez kilogram gela na glavi. Uvijek sam mu govorio da će mu kosa otpasti kao i meni. Pa se valjda uplašio i sad ju pušta, smijući se kaže proćelavi Rudika.

Nakon što ga je tata odlučio odvesti u Osijek, Domagoj se teško prilagodio u novom gradu. Djetetu od 14 godina je bilo teško prihvatiti. Druga sredina, novi dečki, drugačiji karakteri. Gubio je volju, nije htio ići. I umalo je prekinuo karijeru.

Tjerao sam ga doslovce. Kada je završio osmi razred dobio je svoju sobu i rekli su mu u klubu da ne mora više putovati nego će stalno biti u Osijeku. To je tek bila trauma. Čak je nekad i bježao. Ustanemo se ujutro, odvezem ga u Osijek, odem raditi, a on u 9
već kod kuće u Miholjcu. Sjeo na bus i zdimio kući. Trebalo mu je dvije godine da se adaptira. Nisu mu bili teški treninzi nego mu je bilo teško odvojiti se od nas, od obitelji, mame, brata. Mi smo jako vezani. Drž-ne daj, galami, razgovaraju, uvjeravaj. Na kraju je shvatio da mora ostati u Osijeku jer ga ne možemo više vozati tamo, priča tata Rudika dodajući kako Domagoju nikada nije ništa nametao ali ga je uvijek savjetovao.

Nisam mu se puno petljao u transfere ni ništa. Kad mu je bilo vrijeme da ide iz Osijeka, otišao je, kada sam mu rekao da ode iz Dinama, otišao je. Nisam bio za to da odlazi iz Leverkusena ali je on tamo bio nezadovoljan jer nije igrao i želio se vratiti u Dinamo. Povremeno je padao psihički, bilo mu je i teško, što je i razumljivo kada dijete pustiš u svijet; teško mu je bilo otići u Osijek a kamoli negdje van. No, kada se to dogodi, obično bi nazvao mamu i ona bi to sve sredila. Ona bi već po njegovom govoru znala kako je raspoložen. Uvijek je znala ohrabriti, kaže Rudika.

Mama Željka uvijek je bila rame za plakanje. Kad bi Domagoj bio potišten ili bi ga nešto mučilo majka je uvijek bila tu.

Domagoj je oduvijek bio specifično dijete. Sve je radio sa nekim svojim pečatom, morao je biti poseban i drugačiji. U prvom razredu uče pisati slovo ć, svi su napisali cijelu stranicu slova ć kako treba, a slovo ć mog Domagoja ima kvačicu na drugoj strani. Njemu je to bilo isto, zašto mora svima biti na desnoj. Njega si uvijek prvo čuo, a onda tek vidio. Iz škole se vraćao ili pjevajući po ulici, zviždeći, ili je utrčavao u kuću. Uvijek prepun energije i pozitive, optimista; njemu čaša nikada nije poluprazna, nego polupuna. Mislim da je zbog te svoje energije i uspio. Kad je otišao u Njemačku i Ukrajinu često me je zvao. Znala sam da mu falimo. Brinula sam što jede je mu se nije sviđala restoranska hrana. Onda si je htio nešto skuhati sam, nešto što sam mu ja kuhala doma, pa sam mu znala telefonom govoriti recept, kako ga kuha. Tako da sa zna skuhati par jela, juha, povrće. Dok moj Hrvoje, recimo, odlično kuha i to sve slavonske specijalitete, pohvalila se mama Željka.

Ljubav za nogometom bila je velika. A svi u Osijeku su znali da u njihovom dvorištu raste veliki igrač. Sa 17 godina trener Miroslav Žitnjak poveo ga je na slavonski derbi Cibalia – Osijek.  Bio je studeni 2006. U 27. minuti ozlijedio se Josip Milardović, a Žitnjak je povikao:

– Vida, ulaziš.

Bile su to prve prvoligaške minute, no debi neće pamtiti po dobrom. Nakon samo 19 minuta ozlijedio se i morao napustiti teren Osijek je izgubio 3-0, sva tri gola zabio je Zoran Zekić, a Vida shvatio da šut neće biti nimalo lagan. Sljedeće tri sezone bio je standardni igrač Osijeka, igrao je toliko dobro da je stigla ponuda Leverkusena. Bio je na vrhuncu, a Slaven Bilić te ga je godine pozvao u reprezentaciju. I to kako dolikuje, u Osijeku je gostovao Wales, a Vida debitirao na svom stadionu.

Nažalost, u Leverkusenu se nije se naigrao. U Bundesligi imao je samo jedan nastup, odigrao je svega 76 minuta. Bio je nesretan i stigla je ponuda Dinama. Prvu sezonu vodio ga je Krunoslav Jurčić, koji mu nije baš sjeo, a potom ga je preuzeo Ante Čačić. Iz tog vremena datira i najpoznatija anegdota s pivom. Na putu u Vrsar, gdje je Dinamo igrao kup, Domagoj je u klupskom autobusu otvorio pivo! Čačić ga je izbacio iz autobusa, a potom je kažnjen sa 100.000 eura kazne. Bilo je to najskuplje pivo u životu.

Dvije godine u Dinamu i javili su se imenjaci iz Kijeva. U Kijev je došao u siječnju 2013. i odmah im donio Kup, trofej koji su čekali od 2007.

Uh, finale protiv Šahtara je bila prava drama. Tad smo shvatili koliko smo dobri i znali da možemo uzeti i prvenstvo. Bili smo uvjereni da ćemo skinuti Šahtarovu dominaciju. I jesmo! Lani smo osvojili prvenstvo s deset bodova prednosti ispred Šahtara, sad smo prvaci tri kola prije kraja, rekao je Vida.

U Kijevu je u tri sezone osvojio tri trofeja.

 Nije loše, ha, ha… Sa zagrebačkim Dinamom sam uzeo naslov i Kup, s kijevskim dva naslova i Kup. Još kad bih s Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu nešto napravio…, kaže kroz smijeh sjajni Vida.

Sad je na korak do sna. Maleni dječak koji je počeo igrati u dvorištu Donjeg Miholjca dvije je utakmice udaljen od finala Svjetskog prvenstva. I budite sigurni da će napraviti sve što može da vidi to finale. U Domagoja ne trebate sumnjati. On će staviti glavu tamo gdje mnogi drugi ne bi ni nogu.

– Luda je to glava, Vidna je poštapalica.

 

Želimo čuti vaše mišljenje:
IZVOR24sata.hr
Podijeli objavu