Ljudi olako (i bespotrebno) ocjenjuju tuđe živote, kao da su umoran nastavnik nad hrpom pismenih zadataka. „Evo tebi pet, tebi trojka, tebi dvojka.“ Pomalo napamet, pomalo na sluh, pomalo po osjećaju koji ne vara – ali opet bez stvarne potrebe. Jer to nikako ne može da pomogne. Jer to, jednom kad dođeš u nevolju, zapravo ništa i ne znači.

Da nije Facebooka kako bi znali „koji se ženi, koja se udaje“. Isto tako na naslovnoj stranici rađaju nam se djeca, diplome i razvodi. Muževo prezime se lako promjeni u djevojačko, a na Fejsu ništa i ne košta.

Ali košta.

U onim novcima u kojima se duša broji.

Foto: Eli Defaria / Unsplash.com

– Ali djelovali su tako skladno. Bili su idealan par. Bili su „brak za primjer.“ I sad mi kažeš da se razvode? Ako se ONI razvode koje šanse za bračni opstanak imamo mi ostali obični? – pitala me je.

– Ne znam. Mene je nekako do kosti zaboljelo. Natjera te da se zapitaš što se to s ljudima desi pa požele poslije toliko godina da se raziđu.

– Nema to veze sa zajedničkim godinama. A i ne znaš požele li to oboje.

– Onda je ono najgore. Jer pored rastanka onda stoji i izdaja.

Rekla mi je da to nije važno. Da je važno sve ono što uslijedi. Predrasude, borba da se ostane normalan i pravo da bar neko vrijeme normalan ne budeš.

– Pa je li to moguće? Izboriti se?

– O, ne samo da je moguće. To je obavezno kad si majka. – odjednom, iza njenog osmjeha zasjali su ožiljci.

Jeste li čuli za kintsugi? To je japanska umetnost, način da se poprave slomljene stvari, ali tako da se oštećenja i pukotine istaknu zlatom. Kažu, slično se može i sa srcem. Jednom kad ti ga netko slomi.

A njezino je bilo slomljeno.

Foto: Pixabay.com

Nije razvod smak svijeta, ali jeste kraj jednog svijeta. Onog kog zidaš u paru, onog kom pripadaš, onog kog gradiš da u njemu spavaš, smiješ se i voliš. To je pad sa ivice tvrđave za koju si vjerovao da je neosvojiva. To je odjednom „samo brak“, koji za kusur ima ljubav i brakorazvodnu parnicu. To je odjednom samo oštar bol. Nož koji siječe i čekić koji lomi. Pa što od duše ostane.

Nije sakrila ožiljke.

Ni riječ mi nije rekla, ali je njezino biće disalo sve. Kako sinu čita pjesmu o naaaaaajmanjoj majci na svijetu i krišom plače. Kako guta knedle prije ulaska u vrtić, trgovinu i svaki izlazak među ljude. Jer je trebalo izdržati svaki pogled, svako (glupo) pitanje, jer je trebalo da što prije pokupi krhotine duše i zalijepi ih u jedno – a sve pred publikom, mnogobrojnom rodbinom i prijateljima.

Foto: Katie Emslie / Unsplash.com

Poslije toga zvala sam je Hrabrost. Jer se izborila. Jer je bila majka nad majkama. Jer joj nije bilo bitno što će drugi ljudi reći sve dok je njezino dijete dobro. Jer je umjela da se podjeli: na majku i razvedenu ženu. Prva je bila stalno nasmijana i budna. Drugu je uspavljivala u suzama koje nitko ne vidi.

Poslije svega zvala sam je Hrabrost. Jer mi je ličila na onu polomljenu japansku vazu koju je majstor sastavio i pozlatio. Jer je svojom sunčanom dušom umjela svoje ožiljke da pozlati.

Uvijek se rastužim kad čujem da se neko razvodi, rekla mi je. I ja sam u njezinim riječima čula stvarnu tugu. Glasnu i iskrenu. Ožiljci od zlata zatreptali su na suncu.

Bila je prelijepa.

Želimo čuti vaše mišljenje:
Podijeli objavu