I nekad pomislim spakirati kofer, putovnicu, tri od šest nesesera šminke, par slika sa sestrine krizme (one su nam najnovije).. Ponekad, samo onda kada nije početak ljeta.

Samo ne tada kada je Dolina najljepša. I nije da ne mislim, ali tada zapuhne silovito s Vlašića, nanoseći note ljepše od sedme Beethovenove simfonije. I puše do kosti,a nije mi hladno. Rastresa mi dušu u atome divljine, ali neda da moje misli završe svoj tijek.

Neviđena snaga ogoljelih visina, moje kofere rasprema.

Samo nemirni huk Lašve donosi mi mir. Ona teče žilama mojim. Nekad noću, ne pred ljeto, kad pomislim spakirati kofer, putovnicu, diplomu, svu noć joj preskačem potok preko kamenja u Gladniku. Bosa. Noseći vodu s Bunarića babi u kanisterima napunjenim do pola.

Sve je moje tu, ozbiljno ti kažem.

Tu, na površini te vode u kojoj je odraz mog lica koji želi da bježi od tebe, a voli te više od života. I onda mi poslije sve miriše. Po livadama ispod Gradca. Na Paretje. Na šumske jagode i zovu. Na šipak i suhe šljive.

A pred očima titraju mi križevi. I spomenici. Svjedoci. Koji mi pričaju, kako je Dolina te godine plakala. I krvaraila. I u boli se slamala.

Dolina mi sprema i rasprema kofere.

Sve je moje u njoj.

I sve u meni je njezino.

U toj pustoši i u toj metropoli uspomena. Tu, gdje rastu neki novi klinci i gdje postajem klinac kad te sretnem u prolazu.

Sve je moje tu. Tu gdje sunce sja samo kad zalazi. Sve što ja imam je samo tu.

Želimo čuti vaše mišljenje:
IZVORTanja Meljančić
Podijeli objavu