Mi svi živimo, često ne znajući zašto i za koju svrhu, ali svi mi živimo s namjerom da postanemo sretni, svi mi živimo na drugačiji način, a opet isto. Kad otresem prašinu prošlosti sa ramena, sve te male sitne čestice kao mala ogledalca podsjete me na isuviše težak život.

Ne kažem da nema teških života kod drugih ljudi, ali kad ostaneš bez oslonca života svoga, kada ona koja te nosila devet mjeseci pod srcem ode u Raj kad si još mala, nepsremna za život, shvatiš da nemaš vremena biti više dijete, moraš odrasti preko noći. Otac šlogiran sedam godina, o nama su najviše brinule časne sestre, kojima sam i dan danas zahvalna na svakoj podršci i brizi o mojoj obitelji.

Opet, unatoč svemu tome, nisam nikad izgubila vjeru da dobro uvijek na kraju pobješuje, smijala sam se svojim neuspjesima, zbijala šale na račun života. Obračunavali smo se, kako on meni šamar, tako ja njemu dva. Nikada nisam dozvolila da život živi mene, već da ja živim njega. Kao prava škorpija, proturiječila sam životu i dokazala sam njemu a i sebi da mogu živjeti kako ja želim. I živjela sam.

U najboljim godinama, davne 1987. sa svojih 22, biro za zapošljavanje poslao me na sezonski rad u najljepši grad na svijetu- Umag. Spakovani koferi, pozdrav sa mojima, pogled na moj Travnik, sve odrađeno. Rekla sam sebi „Marice, grabi dalje.“

Nisam ni slutila da se sve dešava s razlogom, da slučajnosti ne postoje, da je sve negdje gore zapisano.

23. svibanj, 1987.

Neke datume pamtiš bolje od bilo kojeg recepta za jelo. Od bilo kojeg drugog crvenog slova. Nisam ni znala da je u to vrijeme us vom mjestu, koje se zove Savudrija, nadomak Umaga, On bio glavna faca, kako bi rekli današnji mladi.. Moj zanosni čaršijski hod, tipično moje odijevanje, suknja, štikla, bili su za početak dovoljni da me primjeti, i da kaže: „bit ćeš moja ili ničija“. Upoznavanje, moja nezainteresiranost, „nabadao“ je naš jezik (naime bio je Talijan), ali ni jezička barijera nije bila prepreka da bude uporan.

Naravno, vremenom sam shvatila koliko sličnosti imamo, dan za danom, popuštala sam pred šarmom mog budućeg muža, oca mog djeteta. Od kad znam za sebe opsjednuta sam motorima, brzom vožnjom, iako oličenje žene, uvijek sam imala i nečeg muškog u sebi. Jedan dan, bila sam na poslu, On me pozvao da izađem. I imala sam što i da vidim. Bilo mu je žao da svaki dan idem pješke na posao, stoga mi je dovezao svoj motor. Ni sama nisam bila svjesna što me snašlo, bila sam istinski sretna.

Ne, nisam nikad bila sponzoruša, kroz život sam išla i glavom kroz zidove, borila se kako sam znala i umjela. Iako je mogao birati koju će djevojku, odabrao je mene, zbog mog karaktera, kakva sam i dan danas. Vremenom je zavolio moje prijatelje, moj grad. Dolazio mi je u posjetu, Travnik je bio i njegov koliko i moj. Ja sam bila njegova više nego svoja, a on moj više nego svoj. Bilo je uspona i padova, razdvojenosti..

Tipične veze na daljinu. Ali čak smo i to prebrodili. U svakom žitu ima i kukolja, pored svih prijatelja, bilo je i onih zlobnika koji su pokušavali da nas razdvoje, ali to nikome nije pošlo za rukom, osim Bogu. I ne, ne ljutim se na Njega. Ako je odlučio da ga pozove sebi, ako je na ljepšem mjestu sada i čuva me, negdje se smije iza oblaka onda je moja duša mirna i čekam ponovni susret sa svojim dragim Denisom.

Bog kako nas je sastavio, tako nas je i rastavio ali sam Mu neizmjerno zahvalna na ovoj obostranoj ljubavi, koju rijetko tko može doživjeti. Filmski život, i filmska ljubav. Ono što me oduvijek i uvijek će me podsjećati na mog voljenog muža je naš sin, Rikardo, koji je očeva slika i prilika, po karakteru, izgledu čak i vrijednosti, radoholičarstvu.

Ljubav ne pobjeđuje uvijek ali je nepobjediva.

Ovom rečenicom Panonskog Mornara završit ću misao. I poručiti svakoj ženi da vjeruje u sebe. Da ne pristaje na nečije mrvice, već da živi ljubav, da misli ljubav, da voli ljubav. I da voli sebe. Čuda su moguća. Moja ljubav je i čudo i dar od Boga. Ja nisam još ispunila svoj zadatak na ovom svijetu, moj Denis jest. Jednu ženu je učinio sretnom, dao je život zajedno sa mnom jednom sada već odraslom muškarcu.

Dok dišem…

Želimo čuti vaše mišljenje:
Podijeli objavu