Internet pretraživač Google je 5. svibnja ove godine svoju početnu stranicu posvetio Amerikanki Nellie Bly, ženi koja se smatra jednom od prvih istraživačkih novinarki, a koja bi tog dana proslavila svoj 151. rođendan. Uz prigodan animirani crtić, kojeg je prvi put otkad Googlove crtarije postoje i obilježavaju značajne datume, događaje i osobe, popratila i pjesma koju je napisala i otpjevala Karen O iz benda Yeah Yeah Yeahs, oni/e koji/e su tog dana kliknuli na Google mogli su saznati više o ženi koja je u svoje vrijeme (kraj 19. i početak 20. vijeka) radila šokantne stvari: otvoreno je pisala protiv mržnje prema ženama, proputovala je svijet u 72 dana i time srušila rekord literarnog junaka Phileasa Fogga iz poznatog romana Julesa Vernea Put oko svijeta za 80 dana, dobrovoljno se prijavila u kliniku za mentalne bolesti kako bi otkrila kako se tretiraju pacijentice, intervjuirala je sufražetkinje, raskrinkavala korumpirane političare, ali i postavljala za to vrijeme nemoguća pitanja, poput onog može li žena mogla muškarca.
U zbirci njenih tekstova Around the World in Seventy-Two Days and Other Writings, u izdanju Penguin Classics, te uz uvodnu riječ Jean Marie Lutes i predgovor Maureen Corrigan, sabrani su tekstovi ove hrabre žene koja je kumovala brojnim promjenama u novinarstvu, budući da je nakon njenog zapošljavanja u njujorškim novinama New York World Josepha Pulitzera odnos urednika prema ženama koje se bave novinarstvom počeo poprimati ozbiljnije obrise.
Za što su djevojke dobre
Sam način na koji je Nellie “upala” u novinarstvo bio je revolucionaran za to vrijeme. Nakon što je u novinama Pittsburgh Dispatch pročitala veoma mizogin komentar pod nazivom “Za što su djevojke dobre” (What Are Girls Good For) autora Erasmusa Wilsona koji se u tekstu pita što da radi sa svojih pet neudatih kćeri, te insistira na tome da je zanimanje domaćice jedino pravo zanimanje za ženu, tada 21-godišnja Nellie je pod pseudonimom uredniku ove novine, Georgeu Maddenu, poslala reakciju pod nazivom “Usamljena djevojka siroče” (Lonely Orphan Girl). Urednik je potom objavio javni poziv osobi koja je napisala to pismo da se javi u redakciju. Nellie se pojavila i tada je dobila svoju prvu kolumnu i zadatak da piše o “ženskoj sferi”. U prvom objavljenom tekstu, The Girl Puzzle, Nellie je obradila različita pitanja koja se tiču dilema zabrinutog oca Erasmusa Wilsona, fokusirajući se na preporuke o tome u kojim bi oblastima rada žene mogle pronaći radni angažman, ali se to ne dešava zbog mišljenja da muškarci posao obavljaju bolje, ujedno apelirajući da je potrebno da žene također imaju mogućnost pronalaska zaposlenja.
Nakon toga, Elizabeth Jane Cochrane, koja je pseudonim Nellie Bly preuzela iz istoimene pjesme Stephena Fostera, otišla je u pratnji svoje majke u Meksiko, te pisala dopisničke reportaže za Pittsburgh Dispatch. No, ova joj je novina uskoro prestala biti izazov, te se odlučila za korak dalje. Uputila se u New York, odlučna da pronađe posao. Zaposlenje je tražila četiri mjeseca, te skoro ostala bez novca. Nekako je uspjela ugovoriti sastanak sa urednikom New York Worlda, te mu odmah ponudila da otputuje u Europu i piše o iskustvima imigranata/ica koji/e putuju u Sjedinjene Američke Države. Urednik je smatrao da je ideja previše ambiciozna, te ju je umjesto toga pitao je li  voljna da se samovoljno prijavi u kliniku za mentalne bolesnike/ce na otoku Blackwell. Nellie je pristala i nekoliko dana nakon toga našla se u ovoj ustanovi, podvrgnuta strašnim procedurama, maltretiranjima i ponižavanjima, od kojih su samo neke podrazumijevale kupanje u ledenoj vodi, fizičko i psihičko nasilje, služenje nejestive hrane, odbijanje da se pacijenticama da topla odjeća na niskim temperaturama…
Nakon deset dana u ovoj ustanovi, tijekom kojih je potpuno uspjela prevariti sve doktore koji su je pregledali, ističući istovremeno da većina pacijentica u ustanovi uopće nije mentalno nestabilna, Nellie je uspjela izaći, i nakon toga je napisala reportažu Deset dana u ludnici (Ten Days in a Mad-House) koja je učvrstila njen interes za istraživačko novinarstvo i proslavila je u New Yorku. Doktori i osoblje bezuspješno su pokušavali objasniti kako se moglo desiti da ih jedna mlada novinarka zavara da je luda, no posebna porota osnovana ovim povodom je provela vlastito istraživanje o uslovima boravka u ustanovi, tražeći Nellienu pomoć. Rezultat je bio povećanje budžeta u iznosu od 850.000 dolara za Odjel za dobročinstva i korekcije, a pregledi su postali mnogo temeljitiji kako bi samo istinski bolesni ljudi bili primljeni u ustanovu.
Sufražetkinje
Od tog trenutka, Nellie je počela raditi na ozbiljnim istraživačkim tekstovima, nerijetko preuzimajući drugi identitet kako bi došla do priče. Ideja nije manjkalo, pa je tako jednom prilikom raskrinkala poznatog njujorškog lobistu, podmećući mu se kao supruga farmaceuta koji bi, ukoliko bi određeni zakon bio donešen, bio oštećen i nudeći lobisti 2.000 dolara da zakon “ubije” u proceduri. No, češće je birala da se fokusira na teme koje su se ticale života žena, pa se tako za potrebe jednog svog teksta zaposlila kao radnica u fabrici kartonskih kutija, nakon čega je pisala o o užasnim iskustvima žena koje rade za malu ili nikakvu plaću, po 12 sati bez pauze, i bez mogućnosti da zarade dovoljno novca da prežive, obzirom da su zarađivale trećinu novca kojeg zarade muškarci (što se, nažalost, nije mnogo promijenilo čak ni danas).
Intervjui sa američkim sufražetkinjama tog vremena njenom su radu dali dodatnu feminističku dimenziju. Vrlo je zanimljiv njen intervju sa Belvom A. Lockwood, advokaticom, političarkom i mirovnom aktivisticiom koja se za predsjednicu SAD-a kandidirala 1884. i 1888. godine, te se njeno ime pojavilo na glasačkim listićima desetinama godina prije nego što su žene uopće dobile pravo glasa. U intervjuu s Nellie Belva jasno govori o svojoj posvećenosti zagovaranju ideje o predsjednici SAD-a, koja i dan danas ostaje samo to – ideja. Na Nellieino pitanje kakvi rezultati mogu proizaći iz njene kampanje, Lockwood odgovara: “Ako samo pričamo, a ništa ne radimo, nikada nećemo ništa postići. Muškarci uvijek govore ‘Da vidimo što znate uraditi’. Sada im pokazujemo što znamo uraditi.”
Još jedna slavna sufražetkinja o kojoj je Nellie pisala je Susan B. Anthony, i to upravo nakon završetka Nacionalne konferencije sufražetkinja u Washingonu 1896. godine. Ovaj intervju proslavio je Nellie zbog iskrenosti njene sugovornice, koja vrlo otvoreno govori o svom životu. Tajna mog posla je u tome što kada ima nešto da se uradi, ja to i uradim. Sakupila sam 28.000 potpisa za peticiju o umjerenosti i predstavila je Legislaturi. Tijekom diskusije je jedan muškarac rekao: ‘Ko su oni koji su potpisali peticiju? Samo žene i djeca.’ Onda sam sebi rekla: ‘Zašto ženska imena ne bi mogla biti jednako moćna kao i muška? Bila bi kada bi žene imale pravo glasa. Onda taj muškarac ne bi tako govorio protiv umjerenosti, jer bi znao da ga žene mogu preglasati.’ Tada sam se zaklela da će žene biti jednake. Žene ne mogu same sebe poštovati niti imati jednako poštovanje od strane muškaraca dok ne budu imale pravo glasa.
Jedno od dramatičnijih pitanja koje je Nellie postavila u svojim tekstovima bilo je može li i treba li žena  zaprositi muškarca, što je još jedna ideja koja u današnjem vremenu ostaje prilično kontroverzna. Argumentirajući to činjenicom da žene sve više zarađuju za sebe, Nellie se pita zašto samim tim ne bi preuzele u svoje ruke i čin prosidbe: “Što to muškarcu daje jedino pravo da pita onu koju voli da se uda za njega? Je li samo bivanje muškarcem njega čini podobnijim da postavi to pitanje? Više odgovornosti u domaćinstvu je na ženama. Zar ne bi samo ova činjenica trebala ženama garantirati pravo da urade ono što mogu kako bi osigurale da muškarci koje su izabrale s njima podijele taj prostor?(…) Ona je predsjednica domaćinstva, a njen je suprug sekretar riznice. Uzimajući ovo u obzir, tko može reći da žene ne bi trebale imati pravo da zaprose muškarca?”
Put oko svijeta za 72 dana
Sigurno je najveći iskorak u nepoznato koji je napravila ova mlada žena bio put oko svijeta na koji se uputila 1889. godine inspirirana putešestvijama Phileasa Fogga, glavnog junaka romana Julesa Vernea Put oko svijeta za 80 dana. Usprkos komentarima da žene ne bi smjele putovati same, ali i da ne mogu putovati same zbog količine prtljaga koju bi nosile, Nellie je naručila haljinu kod krojača, i ostatak stvari spakirala u jednu putnu torbu, te brodom Augusta Victoria krenula put Velike Britanije, dok je novina New York World njene avanture pratila ili putem njenih rijetkih telegrama ili putem dopisnika u gradovima koji su bili dio njenog itinerara. Njena avantura polučila je toliko uspjeha da su suparničke novine, Cosmopolitan, poslale vlastitu novinarku Elizabeth Bisland da je pobijedi i stigne natrag u New York ranije. Pored toga, pošto je publicitet putovanja bujao, New York World je organizirao nagradnu igru u kojoj će osoba koja da najbližu procjenu toga za koliko će dana Nellie proputovati svijet biti nagrađena putem u Europu. “Putovanje Nellie Bly je senzacija dana. (…) Svi nestrpljivo čekaju da njen hrabri poduhvat bude okrunjen uspjehom”, objavljeno je u New York Worldu 30. studenog 1889. dok je Nellie putovala ka Egiptu. Zahvaljujući ovom poduhvatu, Nellie je postala američka ikona, žena koja je sama proputovala 21.700 milja, i koja čitateljima/cama oživjela ideju o mogućnostima putovanja i otkrivanja novih zemalja i kultura. Pri tome je oborila rekord Phileasa Fogga, obilazeći Englesku, Francusku (gdje se i susrela sa Julesom Verneom u Amiensu), Brindisi, Sueski kanal, Kolombo (Cejlon), Penang i Singapur, Hong Kong i Japan u 72 dana.
Zbog svega nabrojanog je Nellie Bly itekako zaslužila svoju Google crtariju, no i nakon 151 godine mnogim ljudima nije poznato ime ove pionirke istraživačkog novinarstva, čije su reportaže promijenile povijest novinarstva, te otvorile drugim ženama put za profesionalni novinarski angažman. Radeći pod motom da se uz pravilno primijenjenu i usmjerenu energiju sve može postići, Nellie Bly je inspirirala brojne mlade žene, a to nastavlja raditi i danas, toliko godina nakon smrti. Nikada nisam napisala niti jednu riječ koja nije dolazila iz srca. Nikada i neću, rekla je 1922. godine, pred smrt u 57. godini. Ova njena rečenica ostaje inspiracija brojnim mladim ženama koje će o njoj čitati i otkrivati njene avanture.
Želimo čuti vaše mišljenje:
IZVORMediacentar_online
Podijeli objavu