“Mama, želim da sam ista kao ti.”

Moja 4-godišnja kćerkica mi to često govori. Sa zanimanjem zuri u mene i kaže to kad joj se svide moje cipele, moj lak za nokte, kad želi moju ogromnu ogrlicu ili zato što se divi mojoj sposobnosti da drugima kažem što da učine. To je tako slatko, i tako ljubazno i laskavo, ali to me zbunjuje. Ono što ne razumije je to da više od svega želim da sam ja ona.

Tvrdoglava je i odlučna. Ona nikada ne prihvaća ne kao odgovor (jedna od mnogih osobina koje će joj dobro doći u životu). Ne dopušta da joj itko kaže da ne može ili da nije dovoljno dobra ili dovoljno velika. Ona je neumoljivo samostalna. Pjeva glasno na ulici jer je ponosna što zna sve riječi i želi se pokazati. Ona je samouvjerena i pametna, te oštro promatra i pokušava procesuirati svijet oko sebe. Želi ono što želi i neće pristati ni na što manje.

Gledam je kako oponaša način na koji govorim, ono što kažem, način na koji se nosim s njezinim bratom ili kako je milujem. Želi torbu koja izgleda poput moje i želi gurati kolica onako kako ja to radim. To mi lomi srce jer ne želim da ona bude ja. Naravno, ja galamim i povremeno ljudi slušaju i imam neke stvarno odlične cipele, ali sam izgubila toliko od one početne neustrašivosti. Uvijek se brinem o nečemu. Nemam vremena. Nemam energije. Ogorčena sam. Pustila sam previše stvari da me sputavaju. Pomirila sam se sa osrednjim poslom i osrednjim brakom.

Voljela bih da nikad nisam “ne” prihvatila za odgovor. Ne znam da bih ja galamila i ganjala stariju djecu koja su mi se rugala kao što to ona čini, vjerojatnije bih stajala plačući. Ona je moćna, snažna i duhovita. Otkriva radost u najsmješnijim stvarima.

I možda sam je čak nekad i bila ona. Teško je više znati. Ova djevojčica koja odbija nositi pidžamu, koja misli da je ona jedan od učitelja u svom vrtiću, koja voli Braću Kret više od života – ona je moj junak. Ovo maleno pile koje je naučilo brojati do 100 tako da njezin stariji brat ne može reći da je bolji od nje, ova djevojka koja se ponosi svojim postignućima, ova djevojka koja sluša svoje srce, ona je ona osoba koja želim biti kad odrastem.

Nadam se da nikada neće izgubiti ovu vatru, i da ništa i nitko joj to neće oduzeti. Nadam se da će tijekom čitavog života, unatoč lažnim prijateljima, raznim životnim testovima i nepredvidljivim dječacima, novim i zastrašujućim izazovima, nadam se da će ostati vjerna samoj sebi i da će znati koliko vrijedi. Jer nije lako.

Svake noći odlazak na spavanje pretvara u beskonačni proces prekomjernog pregovaranja. Kad se konačno smiri nakon mnoštva naljepnica, hrpe knjiga, čaša vode, plišanih životinja i zaspi, znam da će ona promijeniti svijet.

Dijete, voljela bih da sam kao ti.

*Rubrika “Drukčija” na našem portalu namijenjena je ženama. Zabavnim, odvažnim, radoznalim, kreativnim, sposobnim, samostalnim. Prilika je to da objavimo i sve tvoje neispričane priče. Javi nam se u inbox naše službene Facebook stranice sa svojim mislima o životu, ljubavi, politici… bilo čemu što te zanima (možda imaš želju pisati o punjenim paprikama, i to je sasvim okej 🙂 ). Tu smo za vas…

Želimo čuti vaše mišljenje:
Podijeli objavu