-Zamisliti život u Ruandi, a živjeti u Hrvatskoj nemoguće je. Siromaštvo je u toj zemlji nezamislivo. Čak i dok sam bila tamo, dio mene želio je vjerovati da je slika iza zidova sličnija mojoj viziji siromaštva, ali realnost u koju bih zavirila razbijala je iluzije. – tako govori Brođanka Slavica Gašparović koja je prošle godine volontirala u afričkoj zemlji koja je ne tako davno preživjela teški građanski rat.

Kad joj se otvorila mogućnost da s prijateljicama Suzanom Kozinom iz Splita i Gordanom Kopčić Markić iz Zagreba otputuje u jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta, žena koja je život posvetila pisanju bajki za djecu oboljelu od malignih bolesti spakirala je kofere i bez puno razmišljanja krenula u nepoznato. Shvatila je da rad na dobru koji ju ispunjava vodi s jedne destinacije na drugu. Sve je stavila na čekanje i organizirala posao u Hrvatskoj tako da može otići. No ono što je doživjela u Africi pamtit će cijeli život.

Počela je u misiji u selu Kivumu koju je osnovao hrvatski franjevac fra Vjeko Ćurić. Za vrijeme rata koji je bjesnio u Ruandi, u isto vrijeme kad i kod nas, zvali su ga ruandski Schindler jer je spasio mnogo ljudi od pokolja. Krvnici to nikada nisu zaboravili, nakon četiri pokušaja ubili su ga 1998. Unatoč tome ostao je živjeti fra Vjekin san da u Kivumu napravi školu i novim generacijama da krila za bolju budućnost.

Kad su me pitali hoću li ići, bio je to za mene putokaz koji nisam mogla odbiti. Oni rijetki koji su znali da idem u misiju pitali su me – pa zar se ne bojiš? Mogla bih to usporediti s onim pitanjem vezanim za pisanje bajki za djecu koja se liječe od karcinoma. Na pitanje zašto ne pišem nešto što će me manje boljeti uvijek odgovaram da bol neće nestati ako se ja pravim da ne postoji – kaže Slavica Gašparović.

U Ruandi su podigli Muzej genocida u kojemu se može informirati o ratu. Dio muzeja odnosi se na genocide na drugim stranama svijeta i u njemu su, primjerice, fotografije Slobodana Miloševića i Ratka Mladića. Međutim, u svakodnevnom životu rat je zabranjena tema o kojoj se ne smije razgovarati jer vlasti se boje da se podsjećanjem na te nemile događaje ne potakne mržnja. Fra Vjeku je u Ruandi naslijedio fra Ivica Perić koji je ostvario i više od fra Vjekina sna – sagradio je lijep samostanski centar sa srednjom školom, pratećim internatom, a od prošle godine i vrtićem.

Prema Slavičinim riječima, fra Ivica je otac i majka toga kraja, i strog i pun brižnosti. Živi u njemu fratar i ona bosanska duša spremna na šalu. U ovoj prenapučenoj zemlji, u kojoj živi 13 milijuna ljudi iako je površinom upola manja od Hrvatske, svaki je kutak obrađen. Kad se sjeti slavonskih polja zaraslih u korov, Slavica bi danima mogla plakati. Koliko god kukali, to kukanje je, kaže, bahato iz pozicije života u Ruandi. Ondje djeca idu u školu da bi imala bar jedan kuhani obrok. Ondje je imati meso na stolu nešto što neki tek jednom godišnje dožive. Dok mi smetlištima mijenjamo krajobraze jer izrastaju nova brda, tamo su brda obrađena isključivo motikom i vidjeti traktor bilo bi čudo

Za sve vrijeme boravka u toj egzotičnoj i prelijepoj zemlji vidjela sam samo dvoje djece koja plaču, i to zato što su pala i udarila se. Nema tu kmečanja za novom igračkom ili slatkišem, oni nemaju ni stare igračke. Njihove jedine igračke su lopta koja se napravi od lišća banane i guma koja se potjera niz brdo ispred sebe,  izjavila je hrabra žena.

Radno vrijeme počinjalo joj je u osam ujutro i trajalo do popodne. Ono što je karakteristično za misiju je ozbiljan rad, ali i prekrasna druženja vikendom. Posla je bilo puno – od razvrstavanja robe iz donacija do rada u školi i vrtiću. Oslikala je i dva stakla koja će se ugraditi u crkvu. U školi ima 450 učenika, a u vrtić dolazi 90 djece. Smjerovi u školi su obrtnički, školuju se za stolare, vodoinstalatere, električare, zidare, varioce, krojače i informatičare. Uz njezin rad na razvrstavanju robe vezana je i jedna zanimljiva anegdota.

 

Želimo čuti vaše mišljenje:
Podijeli objavu