U nastavku prenosimo članak Večernjeg lista o Peri Zubcu (1945.), pjesniku, esejisti, antologičaru, autoru “Mostarskih kiša”, jedne od najznačajnijih poema književnosti, zbog koje se za grad na Neretvi pročulo u svijetu koji je dobitnik ovogodišnje nagrade “Aleksa Šantić”.

Gospodine Zubac, najprije da vas upitam za zdravlje?

– Dobro, uglavnom. Moja starija unuka Milena, kada joj se tata Miloš razboli, a ja je pitam kao je tata, odgovori: “Dobro, nije mu ništa, može hodati”. Pa eto, mogu hodati i doći ću u Mostar poslije toliko, opet tako brzo prohujalih, godina.

Dobitnik ste najuglednijih nagrada, a povod za ovaj razgovor je “Šantićeva nagrada” koja će vam biti uručena ovih dana u Mostaru. Volite li nagrade i što konkretno ova za vas znači?

– Nisam nikad upoznao nekoga tko ne voli nagrade, dabome da im se radujem. One su znak da je netko primijetio da nešto dobro radite, od društvene koristi ili u slavu vječne ljepote umjetnosti, ako ih čovjek prima kao uzdarje, a ne uzdigne se, no ostane samosvojan i samosvjestan u svojoj običnosti i kratkotrajnosti, onda su nagrade ljekovite. Ova Nagrada ima za mene i posebno značenje, ona me u virtualnom smislu miri s mojim svijetlim i svetim zavičajem.

Kakvo je vaše mišljenje o pjesniku Aleksi Šantiću i smatrate li se, u neku ruku, njegovim nasljednikom?

– Ne smatram se njegovim nasljednikom, daleko bilo, isuviše sam ja skroman i običan čovjek, ali sljedbenikom, u neku ruku, da. A, moj Duško Trifunović je poslije mojeg “Povratka Mostaru” iz 2005. godine rekao: “Povratak Mostaru” je “Pretprazničko večer Pere Zubca.”

Njegovi vapijući stihovi iz pjesme “Ostajte ovdje” nikad aktualnije nisu zvučali nego danas kada ljudi masovno napuštaju ove prostore? Molim vas komentar.

– Pa, poruka te pjesme je univerzalna, “sunce tuđeg neba neće vas grijati k’o što ovo grije”. Iako su razlozi i u onome vremenu i ovome vremenu nalik jedan drugome, današnje seobe su nešto sasvim drugo. Ranije je bježala sirotinja, danas uglavnom bježi pamet.

Prvu knjigu objavili ste prije punih pedeset godina, a prve stihove znatno ranije. I danas ste aktivni u pisanju. Što se promijenilo od tada do danas u vašem životu i okruženju?

– Ono što je najvažnije, promijenio se odnos društva prema umjetnosti, nenaklonjenost umjetnosti je sveprisutna i kod elite i kod običnih ljudi. A o honorarima da i ne govorim. Nekada sam od jedne knjige pjesama mogao otići petnaest dana na Koločep ili u Šibenik s obitelji, zrakoplovom, dakako. Sada dobiješ dvadesetak knjiga i kupiš još toliko o svom trošku da daruješ prijateljima. Jedino, zbog svoga minulog rada i neke, uvjetno rečeno, slave, ne moram tražiti sponzore.

Neizbježno je pitanje o poemi “Mostarske kiše” koja vas je zauvijek obilježila. Kakav je danas vaš odnos prema njoj?

– Ranije, u mladosti, nisam volio što ona skreće pozornost sa svega drugoga što sam napisao, a kasnije sam shvatio da ja tu ne mogu ništa promijeniti. Pa tko pročita “Mostarske kiše”, možda će poželjeti vidjeti što sam još napisao.

Čega se najradije sjećate iz djetinjstva i mladosti provedenih u Nevesinju, Mostaru te školskih dana u Širokom Brijegu?

– Najradije sestrinske brige mojih pet starijih sestara, Zore, Milice, Danice, Janje, Bojane i sestara od strica s kojima sam živio u istoj, velikoj Zupčevoj kući Vasinoj i Obrenovoj, Mile i Branke, školskih prijatelja, učitelja Ibrahima Karadže iz prva četiri razreda osnovne škole, nogometnog mahalskog tima “Jadran” (Druškan, Mahmut, Goja, Pero, Miralem i Muharem) prvih filmova u Domu JNA, čatrnje u parku pored kuće na kojoj smo sjedili i pričali, kućanica iz Đačkog doma preko puta moje kuće, Rajka, Mirka Avrama, Čiče, sličica nogometaša koje sam zdušno skupljao, a u gimnaziji širokobriješkoj (“Ivan Goran Kovačić”, a mislim i ponosan sam na podatak da sam ja jedini YU pisac koji je dobio obje Goranove nagrade – Goranov vijenac i Goranovu plaketu za književnost za djecu) prijatelja, konvikta, sobe u kojoj je nekada spavao Antun Branko Šimić, a poslije zaneseni dječak P. Z., dobrodušnih fratara, profesora i direktora Milana Tepurića i najradije mojeg profesora tjelesnoga, prvaka u boksu Petka Radovića, koji me je podučavao toj plemenitoj vještini, fotografa Krune Hrkaća koji je zabilježio prve “slike” s mojom prvom dječačkom ljubavi Mirjanom Šimić, avaj, “prođe mladost k’o sunce nad gajom”….

Pratite li društvena zbivanja vezana uz Mostar, Hercegovinu, “Prosvjetu” i kako gledate na njih? Može li Mostar ponovno prodisati punim plućima i što bi bio glavni preduvjet za to?

– Pratim, dabome, sa strepnjom i nadom, da odgovorim ijekavski: “vrijeme je najbolji lijek”, a čini mi se da takvo vrijeme nastupa, pa je i ovogodišnja svečanost Šantićevih večeri poezije, koliko sam vidio na internetskim stranicama u BiH, dokaz je da se nešto bitno “i lijepo mijenja”. Na moju veliku i iskrenu radost.

Koje su osobe najviše utjecale na vas, bilo kao pjesnika, bilo kao čovjeka?

– Kao čovjeka, vjerojatno otac Obren i mnogi profesori za vrijeme školovanja, kao pjesnik Miroslav Antić, Jure Kaštelan, Duško Trifunović, Mišo Marić, i redatelj Hajrudin Šiba Krvavac. Posljednjih godina meni je jako draga svih ovih godina spisateljica Vesna Kaćanski, kompozitor Miroslav Štatkić, ugledni gospodarstvenik Milan Gutić, medijski majstor Vlado Markanović, moji sinovi Vladimir i Miloš, moje unuke Milena i malena (nepune 4 godine) Mej, koja mi kaže da me “voji jer sam dobaj covjek”.

Među vašim prijateljima isticali su se Mišo Marić te pokojni Mika Antić i Duško Trifunović. Kako je bilo družiti se s tim likovima i zbog čega ste bili i još uvijek jeste bliski s njima?

– A srodne smo duše i u tome je cijeli odgovor.

Koje ste pjesnike najviše voljeli čitati u mladosti, a što danas najviše privlači vašu pozornost?

– Šantića, Dučića, Rakića, A. B. Šimića, Kaštelana, Pučačića, Dragojevića, Cesarića, Tadijanovića, Raičkovića, Miljkovića, Sarajlića i da ne nabrajam, dugo bi bilo. Od stranih Aleksandra Bloka, Lorcu, Whitmana, Sylviju Plath, Fernanda Pessoa, Pasternaka, Cvetajevu… Danas, kao predsjednik žirija Festivala mladih pjesnika u Vrbasu, imam dosta dobru priliku vidjeti i ocijeniti što se među mladima piše u ovim prostorima.

Dugo vremena radili ste i kao novinar te glavni i odgovorni urednik Programa za djecu koji je kreirao poznate emisije “fazoni i fore” te “Muzički tobogan” uz koje su rasle i stasale generacije djece. Kako danas rastu mlade generacije imajući u vidu što im sve pružaju (ali i oduzimaju) moderne tehnologije?

– Što se televizije tiče, malo se pruža dobroga i kvalitetnoga pa i poučnoga djeci i mladima, skoro da nemam koga izdvojiti i pohvaliti. Sve je otišlo nekim drugim, populističkim i udvaračkim širokim narodnim tobože masama, željnim jeftine zabave i realitija, putem koji nikud ne vodi.

Koliko je važno čitanje?

– Osnova za odrastanje je čitanje.

U godinama ste kad se podvlači životna linija i kad se osvrnete iza sebe što je to što vas je najviše činilo sretnim u životu, a što biste najradije zaboravili?

– Mnogo što bih upamtio, a još više toga zaboravio, ali odgovor, potpun, bio bi dulji od cijelog našeg razgovora.

Pišete li memoare?

– Niti pišem, niti ću ih pisati. I za kraj, zamolio bih vas da pošaljete poruku ili savjet našim čitateljima o vrijednostima koje bi trebali slijediti u životu? – Samo jedna poruka: Najvažnije u životu je naučiti razlikovati bitno od nebitnog.

Želimo čuti vaše mišljenje:
IZVORwww.vecernji.ba
Podijeli objavu